POČETNA

Ustav za Europu

USTAVNI PROCES

Potpisivanje Ugovora o Ustavu za Europu u Rimu 20. listopada 2004. bio je odlučni korak za Europsku uniju. Ustav predstavlja završetak dugačkoga procesa integracije obilježenoga još većom integracijom, te uzastopnim povećanjem Unije.
Prvi Europski parlament izabran općim glasovanjem pokrenuo je raspravu o konstitucionalizaciji Europe. 14. veljače 1984., većinom je usvojio vizionarsko izvješće Altiera Spinellija koje je u “nacrtu ugovora o Europskoj uniji” predlagalo temeljnu reformu Europske zajednice.
Otada, uzastopni ugovori su, svaki zasebno, predstavljali faze na putu usvajanja Ustava. Svaki od njih donio je napredak u izgradnji Europe, putem ovih inovacija:

  • Prvi korak napravljen je 1987. uz potpisivanje Jedinstvenoga europskog akta, prve reforme ugovora od 1950-ih. Cilj tog ugovora bio je oformiti jedinstveno tržište do 1992.
  • U Ugovoru o Europskoj uniji (EU ugovor) iz 1992., potpisanome u Maastricthu, nazirao se početak novoga razvitka; njime je potvrđena Europska unija i uvedena zajednička vanjska i sigurnosna politika, kao i suradnja na području pravosuđa i unutarnjih poslova. Europa je krenula u svoju transformaciju od gospodarske zajednice u političku uniju. Ta reforma također je otvorila vrata gospodarskoj i monetarnoj uniji i uvođenju eura.
  • Ugovor iz Amsterdama potpisan 1997. intenzivirao je europsku integraciju, osobito službenom uspostavom načela slobode, demokracije i poštivanja ljudskih prava, stvaranjem osnove za zajedničku politiku o slobodi, sigurnosti i pravdi te svrstavajući nova područja u djelokrug Zajednice. Ugovorom iz Amsterdama utrt je put reformi europskih institucija, osobito s ciljem jačanja uloge Europskoga parlamenta.
  • Reforma institucija bila je nužna uoči najvećega proširenja u povijesti Unije. Spomenuta reforma regulirana je Ugovorom iz Nice potpisanom 2001.

NASTANAK USTAVA
Nakon što je potpisan Ugovor iz Nice, skup zakona zajednice kao cjeline temeljio se na osam ugovora te više od 50 protokola i dodataka. Gore navedeni ugovori nisu samo izmijenili izvorni Ugovor o EZ-u, nego su također dali daljnje tekstove koji su s njime bili kombinirani. Kombinacija tih različitih ugovora činila je europsku strukturu sve složenijom i vrlo teškom za razumijevanje europskim građanima.
Ugovor iz Nice, s tehničkim prilagodbama koje su činile malo da bi se pojasnila situacija, otvorio je vrata za proces institucionalne reforme koja je postala neophodna. Deklaracija o budućnosti Europske unije priložena Konačnom aktu s Međuvladine konferencije iz 2000. mapirala je put prema novom ugovoru o reformi. Na temelju te deklaracije napravljen je konkretan korak prema Ustavu.
Na sastanku u Laekenu, u prosincu 2001., Europsko Vijeće sastavilo je Europsku konvenciju kako bi pripremilo reformu i dalo prijedloge. Izbor konvencije predstavljao je značajno odstupanje od prethodnih postupaka revizije ugovora, odražavajući želju da se odustane od sastanaka vladinih čelnika iza zatvorenih vrata.
O Konvenciji koja je objedinila predstavnike država članica, Europskoga parlamenta, nacionalne parlamente i Komisiju, raspravljalo se u javnosti u razdoblju između veljače 2002. i srpnja 2003. godine. Njome je predložena detaljna reforma Unije kako bi je se učinilo učinkovitijom, transparentnijom, sveobuhvatnijom i bližom europskim građanima. Plod toga rada, nacrt Ugovora o Ustavu za Europu, poslužio je kao osnova za pregovore na Međuvladinoj konferenciji 2003/2004.
Međuvladina konferencija održala se u razdoblju između listopada 2003. i lipnja 2004. i na njoj je postignut konsenzus o Ugovoru o Ustavu za Europu. Ugovor o Ustavu zamjenjuje sve ugovore potpisane tijekom posljednjih 50 godina, uz iznimku Euratom ugovora.

STRUKTURA USTAVNOG UGOVORA
Ustavni ugovor podijeljen je na četiri glavna dijela jednako važna glavna dijela. Nakon uvoda u kojem se navodi povijest i baština Europe te njezina odlučnost da transcendira svoje podjele, Dio I. posvećen je načelima, ciljevima i institucionalnim odredbama koje uređuju novu Europsku uniju.
Podijeljen u devet naslova, I. dio obuhvaća:

  • definiciju i ciljeve Unije
  • temeljna prava i državljanstvo u Uniji
  • nadležnosti Unije
  • ustanove Unije
  • provođenje nadležnosti Unije
  • demokratski život Unije
  • financije Unije
  • Uniju i njezine susjede
  • članstvo u Uniji.

II. dio Ustavnog ugovora obuhvaća Europsku povelju o temeljnim pravima. On sadrži sedam naslova, ispred kojih je Uvod:

  • dostojanstvo
  • slobode
  • jednakost
  • solidarnost
  • prava državljana
  • pravda
  • opće odredbe.

III. dio obuhvaća odredbe koje uređuju politike i funkcioniranje Unije. Unutarnje i vanjske politike Unije su propisane, uključujući odredbe o unutarnjemu tržištu, gospodarskoj i monetarnoj uniji, o području slobode, sigurnosti i pravde, o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici te o funkcioniranju ustanova. III. dio također sadrži sedam naslova:

  • odredbe za opću primjenu
  • nediskriminacija i državljanstvo
  • unutarnje politike i akcija
  • pridruživanje prekomorskih zemalja i teritorija
  • vanjska akcija Unije
  • funkcioniranje Unije
  • opće odredbe.

IV. dio grupira opće i konačne odredbe Ustava, uključujući stupanje na snagu, postupak za reviziju Ustava i opoziv ranijih Ugovora.
Određeni broj protokola dodani su Ugovoru o Ustavu, osobito:

  • Protokol o ulozi nacionalnih parlamenata u Europskoj uniji,
  • Protokol o primjeni načela supsidijarnosti i razmjernosti,
  • Protokol o eurogrupi
  • Protokol kojim se mijenja Euratom ugovor te
  • Protokol o transnacionalnim odredbama koje se odnose na ustanove i tijela Unije

Nadalje, velik broj izjava dodan je Konačnom aktu Međuvladine konferencije.

GLAVNA POSTIGNUĆA
Radi postizanja jasnoće, glavne inovacije u Ustavnom ugovoru grupirane su u četiri niže navedena poglavlja.

Osnivačka načela Unije

  • Vrijednosti i ciljevi Unije su zajamčeni, kao i prava europskih građana, zahvaljujući uključivanju Europske povelje o temeljnim pravima u Ustav.
  • Unija ima jedinstvenu pravnu osobnost (spajanje Europske zajednice s Europskom unijom).
  • Nadležnosti (isključive, zajedničke i potporne) te njihova raspodjela među državama članicama i u Uniji definirane su jasno i na stalnoj osnovi.
  • Po prvi put, uz uvođenje dobrovoljne klauzule o povlačenju, države članice mogu se povući iz Unije.
  • Instrumenti akcije na raspolaganju Uniji su pojednostavljeni, smanjujući njihov broj s 15 na šest, kao i njihova terminologija, uz uvođenje europskih zakonodavstava i europskih okvirnih zakonodavstava.
  • Po prvi put, definirane su demokratske potpore Unije, uključujući participatornu demokraciju, a uvedeno je i istinsko pravo zakonodavne inicijative od strane naroda

Institucije

  • Europsko vijeće, kojim će predsjedati predsjednik izabran na dvije i pol godine, službeno je institucionalizirano te je odbačena rotacija predsjedništva Europskoga vijeća.
  • Veličina Komisije smanjit će se od 2014., kako bi broj povjerenika bio jednak dvije trećine broja država članica.
  • Predsjednika Komisije birat će Europski parlament na temelju prijedloga Europskoga vijeća.
  • Imenovat će se ministar vanjskih poslova koji će preuzeti zadatke povjerenika za vanjske poslove i visokoga povjerenika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, pridruženoga Vijeću.

Donošenje odluka

  • Osnovan je novi sustav kvalificirane većine temeljem kojega će 55% država članica koje predstavljaju 65% stanovništva sačinjavati kvalificiranu većinu.
  • Glasovanje kvalificirane većine u Vijeću ministara prošireno je kao bi obuhvatilo oko 20 postojećih i 20 novih pravnih osnova.
  • Zajedničko usvajanje europskih zakona i okvirnih zakona od strane Europskoga parlamenta i Vijeća postat će norma (uobičajeni zakonodavni postupak).
  • Nekoliko klauzula za premošćivanje stvoreno je kako bi olakšalo naknadno proširenje glasovanja kvalificirane većine i prelazak na uobičajeni zakonodavni postupak.

Politike Unije

  • Gospodarska koordinacija između zemalja koje su usvojile euro će se poboljšati, a neformalna uloga eurogrupe će se priznati.
  • Struktura stupova je ukinuta. Drugi (zajednička vanjska i sigurnosna politika) i treći stup (pravosuđe i unutarnji poslovi) koji su dosad podlijegali međuvladinoj metodi uključeni su u okvir Zajednice.
  • Zajednička vanjska i sigurnosna politika ojačana je stvaranjem europskoga ministra za vanjske poslove s progresivnom definicijom zajedničke obrambene politike putem, primjerice, stvaranja Europske obrambene agencije i davanja ovlasti za pojačanu suradnju na ovome području.
  • Istinsko područje slobode, sigurnosti i pravde stvorit će se putem planirane provedbe zajedničkih politika azila, imigracije i kontrole vanjskih granica, na području pravosudne i policijske suradnje te putem razvijanja akcija Europola i Eurojusta te stvaranja Ureda europskoga javnoga tužitelja.

RATIFIKACIJA: ZADNJI KORAK
Ratifikacija Ustava je konačan korak u procesu institucionalne reforme koja je započela Ugovorom iz Nice.
Kao i s ranijim ugovorima, potrebna je ratifikacija svih država članica kako bi novi Ugovor stupio na snagu. Države članice postupaju u skladu sa svojim vlastitim ustavnim odredbama, što uključuje i ratifikaciju, bilo od strane parlamenta ili na referendumu.

Prilozi